Iako se u poslednje vreme poistovećuju, postoji velika razlika između krivične i političke odgovornosti. Najblaže rečeno, za krivičnu odgovornost odgovara se prema zakonima pred sudovima, dok su za političku odgovornost nadležni birači, a u mnogim slučajevima i moral.
foto:AI
Kakva je razlika pred zakonom između krivične i političke odgovornosti, pitali smo advokata Mladena Nikića, koji na početku ističe da za krivičnu odgovornost mora da postoji dokaz. „Krivična odgovornost dolazi usled činjenja nekog krivičnog dela. Krivično delo je učinjeno kada je neko svojim radnjama ili nečinjenjem ostvario elemente nekog krivičnog dela. Krivično delo je definisano zakonom, tačno se zna šta čini krivično delo. Da bi se neko delo okarakterisalo kao krivično, moraju biti prisutni dokazi. Ali postoje krivična dela koja se mogu ostvariti nečinjenjem, nepreduzimanjem određenih radnji. Primer bi bio: ako se ne preduzme radnja nadzora nad onim što je urađeno, i sa tom radnjom može se učiniti krivično delo – teško delo protiv opšte sigurnosti, u slučaju da ta građevina padne i neko nastrada“, objašnjava Nikić.
Krivična odgovornost predviđena je i za iskorišćavanje službenog položaja, što je kod nas u praksi, čini se, najmanje procesuirano. „U slučaju da lice na osnovu svog položaja, za sebe ili drugoga, ostvari protivpravnu korist na koju nema pravo, to je takođe krivično delo. Trgovina uticajem je takođe element krivičnog dela. Izvode se dokazi, isprave koje se pregledaju, ali i saslušanja svedoka, a u nekim slučajevima i veštačenje. Trgovina uticajem ne mora uvek biti novčana, već to može biti i neki drugi oblik koristi. To se najčešće razotkriva tako što neko od učesnika odluči da progovori. Drugačije ne može. A kako se to postiže? Najčešće taj koji je ostvario korist u krivičnom delu ima i neki drugi problem. Tužilac, ako je dovoljno promućuran, kaže: ‘Više nam odgovara da ovo lice ne odgovara za to manje krivično delo jer će biti razotkriveno veće’ i to lice dobija status zaštićenog svedoka. Tada ljudi progovore i tako se dolazi do dokazivanja trgovine uticajem“, navodi Nikić.
Ključno je da kod krivične odgovornosti mora da se dokaže da postoje svi elementi krivičnog izvršenja, što praktično podrazumeva radnju izvršenja, da postoji umišljaj, ako se krivično delo može učiniti isključivo sa direktnim umišljajem, a moguće je da postoji eventualni umišljaj ili nehat. Politička odgovornost vrlo često nema nikakve veze sa krivičnom odgovornošću. Ona se najčešće odnosi na obavezu političara, vlasti i državnih institucija da odgovaraju građanima za svoje odluke, postupke i odluke koje utiču na društvo. To uključuje obavezu da se odgovara za korišćenje javnih resursa, donošenje zakona, upravljanje državnim poslovima i obezbeđivanje prava i sloboda građana. „Retko se dešava da, recimo, ministar ima i političku i krivičnu odgovornost. Dakle, da može da se dokaže da je i on svojim krivičnim radnjama pomogao izvršenje krivičnog dela. To je retko. Ali kod političke odgovornosti savetnici i pomoćnici, oni koji su najčešće optuženi za neka dela. Ali ko ih postavlja? Pa ministar. Ako pomoćnici čine krivično delo, onda bi bilo logično da je i ministar odgovoran, ali to je moralni čin, nije definisano zakonom. Po meni, recimo, ako ministar unutrašnjih poslova ode na slavu kod Cece Ražnatović, po meni on treba da bude razrešen. Jer to je lice koje je osuđeno pravosnažnom presudom za poresku utaju i to je, po meni, razlog da ministar sam podnese ostavku“, kaže Nikić.
Trebalo bi da moralni principi služe kao temelji koji usmeravaju odluke, ponašanje i vrednosti političara. Ovaj moral često podrazumeva razumevanje odgovornosti, poštovanja prava, pravičnosti i dobrobiti svih članova društva. Ipak, u javnosti odavno postoji verovanje da samo bavljenje politikom zahteva odsustvo morala. Do ovog razmišljanja došlo se jer političari mogu biti primorani da žrtvuju svoja moralna načela kako bi postigli ciljeve ili održali vlast. Vrlo često takve odluke bivaju prikazane kao kompromisi. Nažalost, česti skandali, korupcija i neetičko ponašanje među političarima doprinose stvaranju slike da politika nije samo „prljava“, nego i moralno ispražnjena sfera. U svom delu „Vladar“ Makijaveli navodi da „Cilj opravdava sredstvo“. Realizacija isključuje moral.
Kroz istoriju, od Karađorđevića naovamo, postoje odluke koje bi se mogle podvesti pod makijavelističke. Po njima je, u cilju održanja federacije i balansiranja između dva bloka, bio poznat Tito. Analitičari podjednako smatraju da je Đinđićevo izručenje Slobodana Miloševića Hagu takođe makijavelistička odluka jer je dobar deo stanovništva bio ozbiljno ljut. Podjednako, Đinđić je morao da kreira vladu sa strankama za koje je znao da postoje kontroverze.
Večito „gledanje kroz prozor“ sada je aktiviralo i razmišljanje opozicije da bi u Srbiju vrlo brzo mogla stići Laura Koveši, evropska javna tužiteljka, koja je poznata po pokretanju stotina istraga protiv najviših funkcionera Rumunije.
Advokat Nikić kaže da ona ipak ne dolazi jer nismo članica EU. „Da smo članica EU, ne bi bilo problema, ali ovako sigurno ne. Ono što se podrazumeva jeste da na osnovu svih dokaza koje naši organi dobiju od Europola, iskoriste ih. Mi smo kao država potpisali ugovore o saradnji, tako da bi trebalo da sarađujemo. Nije strogo definisano, ali bi trebalo na osnovu sporazuma. Ako postoje dokazi, logično je da tužilac treba da postupa. Ne mora da postoji krivična prijava, ja to stalno ističem. Onoga trenutka kada je tužilac čuo da postoji mogućnost krivičnog dela, on treba da postupa po službenoj dužnosti. Najčešće nije tako“, zaključuje Nikić.
Da bismo kao društvo napredovali ka boljoj i pravednijoj budućnosti, važno je jasno razgraničiti krivičnu i političku odgovornost. Krivična odgovornost podrazumeva sankcionisanje delovanja suprotnog zakonu, dok politička odgovornost podrazumeva odgovornost vlasti pred građanima za odluke koje utiču na opšte dobro. Već imamo usvojene zakone koji regulišu ove odgovornosti, a moralne vrednosti koje ih prate prepoznate su unutar našeg kulturološkog i religijskog okvira. Odgovornost nije samo na vlastima – svaki pojedinac je dužan da poštuje zakon i ponaša se u skladu sa normama koje čine osnovu našeg društva. Na taj način možemo osigurati da vladavina prava bude ne samo zakonski, već i kulturološki ukorenjena, čime se doprinosi izgradnji pravde i poverenja među svim članovima zajednice.
Tekst je veoma korektan. Samo se ne slažem u jednom delu. Nije isto moralna i politička odgovornost. Za moralnu odgovornost odgovaraš pred građanima, a za političku pred organima svoje partije. Dakle, pojam moralne odgovornosti je dosta šiti od pojma političke odgovornosti.
Za svoja dela odgovaras pred Gospodom Bogom.