U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice, članovi Demokratske stranke, kao i svake godine, prisustvovali su parastosu u znak sećanja na Zorana Đinđića. Đinđić, prvi premijer Srbije posle promena 5. oktobra, ubijen je 12. marta 2003. godine.
Dvadeset dve godine nakon njegovog ubistva, srpsko društvo ponovo se nalazi u talasu težnje za promenama. Ovogodišnji pomen ubijenom premijeru protekao je, između ostalog, u osvrtu na aktuelnu političku situaciju.
Član Demokratske stranke Duško Rakić istakao je da mladi ljudi, koji se danas bore za društvene promene, zapravo nastavljaju Đinđićevu viziju.
„Ono što vidimo poslednjih meseci u Srbiji – mladi ljudi u koje je, na neki način, ušao duh Zorana Đinđića – daje nam nadu i radost da sve ono za šta se on zalagao nije bilo uzaludno. Čak i njegova smrt, koja je prekinula političku karijeru, porodični život i sve ono što je u Srbiji bilo značajno, nije bila uzaludna. Njegovo delo provuklo se kroz generacije i sada se ostvaruje na isti način na koji je on to radio pre 30 godina. Ovi mladi ljudi koje danas gledamo dostojni su politike koju je vodio Zoran Đinđić. Možemo im samo reći – bravo i hvala“, rekao je Rakić.
Jedna od poznatih Đinđićevih izjava – „Nikad se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas.“ – danas posebno odjekuje među studentima, čije poruke snažno podsećaju na njegove vizije.
Zbog toga mnogi najavljeni protest, zakazan za subotu 15. marta, vide kao nastavak petooktobarskih promena. Međutim, Rakić podseća da je 5. oktobar bio reakcija na održane izbore i odbrana izbornog rezultata, te da se teško može nazvati revolucijom u klasičnom smislu.
„Današnji studenti koriste Gandijevske metode u borbi za ostvarenje svojih zahteva. Tukli su ih, obarali kolima, udarali, ali oni nisu reagovali nasiljem. Bore se mirnim putem za bolje sutra. Pad nadstrešnice u Novom Sadu, koji je ugasio mladi život, simbol je urušenog sistema poslednjih deset godina. Studenti ne postavljaju političke zahteve – oni traže samo stabilan i odgovoran sistem. Da je država radila svoj posao, ne bi ni došlo do ovakvih tragedija. Mladim ljudima je dosta ugrožavanja njihovih života, budućnosti i sudbine. Ne vidim u njihovim protestima revolucionarne težnje, ali ostaje da vidimo da li će biti provokacija sa druge strane. Nadam se da neće, jer ovom narodu to ne treba. Ono što nam treba su red, odgovornost i zakoni – upravo ono za šta se studenti zalažu“, rekao je Rakić.
Zoran Đinđić bio je jedan od ključnih lidera petooktobarskih promena i jedan od najistaknutijih vođa Demokratske opozicije Srbije (DOS), koalicije od 18 stranaka. Kao predsednik Demokratske stranke, vodio je svoju partiju do ubedljive pobede u decembru 2000. godine, kada je DOS osvojio 64,09% glasova i 176 od 250 poslaničkih mesta u Narodnoj skupštini.
Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. godine, čime je ušao u istoriju kao prvi demokratski izabrani predsednik Vlade nakon pada Slobodana Miloševića. Njegov mandat obeležen je reformama, modernizacijom i težnjom ka evropskim integracijama, ali je prekinut atentatom koji je ostavio neizbrisiv trag u savremenoj političkoj istoriji Srbije.
Da li je u mlade ušao duh Zorana Đinđića kad je bio radikalni levičar i anarhista ili kad je, pod uticajem svog mentora Habermasa na doktorskim studijama, postao demokrata?
Biće da je u ove mlade ušao Lenjinov duh, ali još nisu stigli do te lekcije od silnog izostajanja sa časova i predavanja.
A, i šta će im, naučiće sve to na ulici od političkih predatora, koji im pune glavu da je ulica škola života.
Posebno su korisne lekcije predsednika DS Srđana Milivojevića, koji lupa u doboš, duva u pištaljku i urla: Daje se na znanje, daje se na znanje! Ima u takvom ponašanju mnogo vizionarskog: prihvataćemo sve ono što će nam antisrpski i antidržavni centri moći, podržani od ovdašnjih autošovinista, davati na znanje.
Zna to Rakić ali, predugo je u toj močvari, da bi fino mirisao.
Bar ne trčkara sa dvojicom odbornika DS, koji skidaju kilažu.
Što skidaju kilaži,da neće u profi boksere
12 марта пре 22 године убијен је Зоран Ђинђић,премијер Србије .Био сам тога дана у Београду и ишао од Железничке станице улицом Адмирала Гепрата према Београђанци .Срео сам два човека у радничким комбинезонима од којих је један носио, ја сам мислио да је пецачки прибор, а оно је вероватно била снајперска пушка из које је убијен Зоран.Поглед ми се срео са оним што је то носио и био је то језив поглед .Неколико сати после ,јавили су медији да је убијен премијер.Верујем да је окидач био Космет,јер је он тражио од западних земаља да се то питање не гура под тепих , али и најава о распуштању ЈСО..Добро смо сарађивали и поштовали се.Сећам се да смо ишли испред групе демонстраната од Теразија ка Славији а испред зграде у којој је тада била Скупштина Србије испречио се кордон полиције.Ђинђић ме је упитао да ли сам приметио нешто необично а када сам рекао да нисам,каже ми погледај у њихове ципеле. И заиста на предњој страни ципела где је ђон биле су металне потковице са нарезаним зубима,Рекао ми је да то служи за ломљење цеваница ногу оних против којих интервенишу. Иначе, у тадашњој Демокраској странци све је врвело од омладине и Зоран је успео од момента када је постао председник ДС-а да је ревитализује и да оснује одбор скоро у свакој месној заједници у Србији.,јер странка без инфрастуктуре не може да се нада успеху на изборима,.Наравно, треба имати и новца, а ако га нема мора се надоместити изузетном активношћу,А Зоран је по томе био познат..Мир души његовој